Kad je rabi Menahem Mendel iz Kocka još bio mladić, pozva ga jednog dana njegov učitelj, Simha Bunam iz Pšishe, da bi ga podučio kako prakticirati hitbodedut (osamljivanje u svrhu kontemplacije i molitve). Učitelj mu reče:
“Mendel, točno je da nema učinkovitije duhovne prakse od hitbodeduta. U isto vrijeme, ma kako to zvučalo čudno, nema boljeg trenutka za osmljivanje do onog kad se nalaziš okružen ljudima…
Kad gledam na svijet očima svog srca, vidim posvuda pustoš i očaj. U tom svijetu raste jedno drvo, usamljena smreka. To drvo sam ja. Upravo ja sam u svojoj samoći.
Stvoritelj nema nikoga na svijetu do mene, a ja se nemam kome obratiti do li Njemu. Kad smo nas dvojica sami u toj pustinji, čini mi se kao da ja gledam u Njega, a On mi istovremeno uzvraća pogled. U tom se trenutku ostvari potpuno jedinstvo među nama.”
(preveo i prepričao Nenad Vasiljević)